Voleo sam mnogo da se šetam. Od malih nogu, tata me je vodio svakoga dana u šetnju. Pokazivao mi je razne znamenitnosti grada, muzeje, prelepe zgrade (odakle se kasnije javila moja želja da upisem gradjevinski fakultet) i ostale stvari vredne posmatranja. Pre par meseci ako se ne varam, kada sam šetao zemunskim kejom,otkrio sam koliko je to mesto u stvari lepo. Mnogi ce reći kako je smešno sto sam to tek sada otkrio, ali nije tako. Ja sam zemunski kej posmatrao drugačije. Ne samo spolja, vec i iznutra. Kada god sam išao tamo, kao da sam jedan deo sebe njemu ostavljao. Cvrkut ptica, zvuk vode, šapat vetra, osecaj koji te preplavi kada te sunčevi zraci okupaju.. sve je to neprocenjivo. Ko to ne doživi, taj ništa nije doživeo. Iako mi je bilo prilično daleko rekao bih(morao sam da koristim dve linije gradskog prevoza ne bih li stigao tamo), kažem Vam, bilo je vredno potrošiti vreme na put do tamo. Kad god bih se uz određeni stepen nervoze vratio kući iz škole, ili, recimo, sa treninga, odlazio bih tamo da razbistrim misli. Legao bih obično ispod istog drveta svaki put, jer je odatle bio najlepsi pogled. Veličanstven, tačnije. Mogao sam da vidim sve. Drveće, bistrinu vode, ptičice na grani, ljude koji užurbano koračaju, ne znajući da kada bi zastali bar na trenutak, i pogledali oko sebe, svi problem bi im se činili lakši. Taj opuštajući šum vetra, pesma ptica, to je ono što je bitno u životu. Verujte mi, nije bitno ići kroz život sa željom da ga proživite maksimalno. Naravno, treba ga proživeti, ali ja sam to uvek radio drugačije od drugih. Dugo sam, tada, posmatrao jednu pticu. Svaki put kada bih ja došao na svoje mesto, i smestio se, ona bi počinjala svoju pesmu. To je izgledalo otprilike ovako. Čim bih ja zauzmeo svoj položaj, ona bi to shvatila kao poziv da mi izvede svoju tačku. Naravno, ja nisam imao ništa protiv uloge slušaoca. Šta više, uživao sam u tome, stvarno. Pre nego što bi počela sa pesmom, ptičica bi prvo skakutala sa grane na granu, ne bi li našla idealno mesto za svoju izvedbu. Sve je moralo da bude kako treba, pa je ovo bilo kao priprema pred nastup. Kada bi našla odgovarajuću granu, oprezno bi gledala oko sebe, kao da je čekala da li će se jos neko pridruziti auditorijumu. Međutim, pošto je to bilo samo moje mesto, jer ne volim da ga delim ni sa kim (I svi su to znali!), niko se nije pridruživao. Ptičica bi, zatim, odlučila da je vreme da počne sa izvođenjem performansa, vidno nezadovoljna što nema nikoga osim mene da je sluša. Svaki put me je nasmejalo to. Prvo bi nekoliko puta oprobala glas, da bi bila sigurna da nije slučajno zarđao u međuvremenu, da se kojim slučajem ne osramoti (ovde sam video ogromnu sličnost sa čovekom, jer svakom čoveku je najbitnije da se,jelte, ne osramoti. Ja, međutim, smatram da je to najmanje bitno, ako to uopšte možemo nazvati bitnim.) Kada bi bila sigurna da joj je glas “na mestu”, ptica bi počinjala sa pevanjem koje je, doduše, svaki put identično. Meni to nije smetalo, ni najmanje. Ptičiju pesmu doživljavao sam kao knjigu. Svaki put kada bih je čuo, doživeo sam je na drugi način. Jos uvek mi se nije desilo da mi pesma dosadi jer je ista svaki put. To je bilo čarobno. Naravno, pesma je zvučala identično, ali se moj doživljaj iste bazirao na tome kakvog sam bio raspoloženja, u kakvoj sam se situaciji nalazio, kako sam se osećao itd. Bilo je mnogo faktora. Nakon minut, dva, ptičica bi najednom prestajala da peva. Moram da kažem da je uvek odlazila u najlepšem trenutku. Baš kada bih se uživeo u pesmu, ona bi prekinula i odlazila. Iz čista mira. I svaki put u istom trenutku. Ne šalim se kada Vam kažem da je preciznost bila stvarno velika, poput atomskog časovnika. Jednog dana, kada sam posle iscpljujućeg treninga došao kući, roditelji su mi izgledali zabrinuto. Nisam shvatao o čemu se radi. Istini za volju, nikada ih nisam video tako utučene. Čekao sam par trenutaka, nadajući se da će mi reći u čemu je problem, ali ne. Nisu mi rekli. Danas mi je žao sto to nisam tada saznao, ali ne verujem da bi stvari danas bile drugačije i da jesam.
Jedino što su mi rekli bilo je: ,,Idi sine do Zemuna, ništa se nije desilo, samo smo otac tvoj i ja malo umorni. Nemoj do kasno, večera će ti biti na stolu”. Zamislio sam se. Ali nisam ovome pridavao veliki značaj. Pomislio sam da je u pitanju loša finansijska situacija, jer smo bili zaduženi do grla. Jedino mi je bilo žao sto nisam nikako mogao da im pomognem. Sada kad razmisljam, možda sam i mogao, da sam se angažovao. Kasnije, kada je sve bilo gotovo, saznao sam da je otac tog dana dobio otkaz, i da su mu dali svega dva dana da nađe novi posao. Ali meni je Zemun bio na prvom mestu. Sa jedne strane, mama mi je kasnije rekla da je dobro što je bilo tako, što sam svoje vreme maksimalno koristio. Otišao sam do Zemuna. Vreme, ljudi moji, nikada lepse nije bilo. Dvadeset I pet stepeni celzijusovih, sunčano, bez ijednog oblaka na vidiku. Šta čovek više poželeti može. Možete misliti kako sam se tada osećao. Sunce se presijavalo na površini Dunava. Ljudi moji, zaista, kakav dan! Morao sam to da ponovim, jer stvarno, ovo je bio dan za koji bih menjao čitav svoj život. Odlučio sam da se prošetam malo duže nego obično, jer, razumete, moralo se ovo vreme iskoristiti maksimalno. Otišao sam do nekih mesta gde nikada ranije nisam bio. Čarobna mesta sam obišao, verujte mi na reč. Pošao sam, potom, do mog prestola, mog drveta. Došao sam tamo i, po prvi put u životu, bio iskreno iznenađen. Šta da vam kažem?! Verujte, mene inače skoro nikad ništa ne može iznenaditi. Na mom mestu je, ni manje ni više, ležala neka devojka. Devojka, ej! Pomislio sam da je ovo katastrofa, da bi mi ovakav dan mogla uništiti pripadnica lepšeg pola, kako ih zovu, ne znam ni sam zašto. Prišao sam joj i rekao da je to mesto moje i da samo ja tu mogu da ležim. Pogledala me je i prasnula u smeh. Zamislite, ona se meni smejala. Meni niko ne sme da se smeje na mojoj teritoriji!. Razmišljao sam da li da odem I vratim se kasnije, kada ona bude otišla. Ne, rekao sam sebi, i legao pored nje, pritom je gurajući sto sam više mogao, da bih joj dao do znanja da je to mesto samo moje.
Ona se ponovo nasmejala. Bila je prilično lepa, moram da bude iskren sa Vama. Prvo smo ležali nepomično nekoliko minuta, da bih je na kraju ja zapitao otkud ona ovde. Odgovorila mi je da je došla na odmor iz Norveške (znate, nikada nisam bio ljubitelj skandinavskih zemalja), da tamo živi kod tetke, a da su joj roditelji ovde. Priča nas je ponela, I mrak je pao. Bilo je vreme da krenem. Razmenili smo brojeve telefona. Pitao sam je da li bi želela da je ispratim do kuće. Odbila me je, pošto je živela na svega pet minuta odatle. Dogovorili smo se da se sutra nađemo na istom mestu, a da ćemo vreme naknadno dogovoriti putem telefona. Ne znam zašto, ali nisam bio sav svoj tada ako mi verujete. Mislim da sam se tada zaljubio. I bio sam neobično nasmejan. Ljudi su me čudno gledali, kao da nešto sa mnom nije u redu. Zašto ljudima smeta moj smešak od uva do uva, pitam ja vas? Ni njima niko ne brani da se smeju. Zdravo je smejati se. Smejte se dok možete, to vam je moj savet. Seo sam na autobus, I razmišljao o tom danu. Sve je bilo idealno. Čak me ni kontrola „Bus Plusa“ nije mogla sprečiti da ostanem najsrećniji covek na svetu. Mislim da to dovoljno govori o količini sreće koju sam tada osećao. Primetio sam da nije bilo ptičice tog dana. Možda se uplašila nezvanog gosta, te je pobegla. Rekao sam sebi da ću pitati sutra Norvežanku da li je kojim slučajem primetila. Kada sam došao kući, sav sijajući od sreće, moji roditelji nisu bili tu. Večera je, kao sto je i rečeno, bila na stolu. Pita sa sirom I pečenje. Rečima Vam ne mogu opisati svoju ljubav prema pečenju. Pa ovom danu nikad kraja, pomislio sam. Sve lepse od lepseg, bila je moja sledeća misao. Kada su moji roditelji došli, čuo sam to. Čuo sam, po maminom plaču. Ustao sam, da bih video u čemu je problem, zašto moja mama plače. Ona je, istini za volju, često plakala. Obicno bi je i najmanje sitnice naterale da pusti suzu iz svojih nebesko plavih očiju. Ona je radila kao medicinska sestra, u Urgentnom centru. Video sam beli mantil okačen o ofinger (nikada ga nisam voleo, štaviše, prezirao sam ga), pa sam znao da nije bila na poslu. Nekada bi plakala kada bi se vratila sa posla. Teško joj je padalo da gleda sve te ljude, razumeo sam je. Razumem je i dan-danas. Ja sam za nju bio ceo svet. Na svet sam došao kao prevremeno rođena beba, i bilo je pitanje da li ću uopšte preživeti. Moja mama je sve vreme dok sam bio u inkubatoru provodila pored mene, dok je moj otac radio. Čak je i padala u nesvest jer nije ništa jela, samo da bi ostala pored svog sina jedinca. Nije želela da posle mene ima više dece, kao ni moj otac. Činilo mi se da sam je ja dovoljno namučio. Ne mislim da sam ja tome kriv, nego cela ta situacija nakon mog rođenja je učinila da je moja mama postala tako osetljiva, i ne verujem da je bila sposobna da prođe kroz sve to ponovo. Ja sam se svojski trudio da budem dobar sin, sin čije će ime izgovarati pred koleginicama sijajući od ponosa. Ne znam da li sam uspeo to da joj podarim. Nadam se da jesam. Iskreno, voleo bih da je tako. Ona je to zaslužila.
Otac je odmah otišao na spavanje. Nije mi se ni javio. Navikao sam na to. Uvek je bio šrkt po pitanju emocija. Znam da me voleo, znam da me i danas voli. Volim i ja njega, to ne mogu da poreknem. Kada sam bio mlađi, bili smo mnogo bliskiji. Nisam se odvajao od njega. Ali, kako je vreme prolazilo, otuđili smo se. Kako zbog moje škole, tako zbog njegovog posla. Vozio je šleper, crveni. Kako sam ja rastao, a tako i moje potrebe, otac je morao da nađe drugi posao. Radio je po ceo dan, da bih ja imao sve. Navikao sam da ga zovem otac. On je to voleo. Izraz tata je za njega bio prihvatljiv, a za „ćale“ mi je sledovao pogled preko ramena. Dobar je čovek moj tata, uprkos svemu, verujte mi.
Pitao sam mamu šta se desilo, zašto plače. Rekla mi je da ne želi da me opterećuje njihovim problemima, kada već imam dovoljno svojih. Rekao sam joj da moze slobodno sve da mi kaze ako nekako mogu da pomognem. Zahvalila mi se sto sam pažljiv, i otišla na spavanje i ona. Ostao sam sam sa svojim mislima. Kasnije, kada je sve bilo gotovo, saznao sam da je otac tog dana dobio otkaz, i da su mu dali svega dva dana otkaznog roka.
Sutradan, probudio me je alarm. Ustao sam, raspremio krevet, oprao zube, ruke, umio se. Na brzinu sam spremio doručak, da ne odem gladan u školu. Znate, moja mama nije volela da idem gladan u školu. Kada sam izašao iz kuće, i već stigao do kapije, setio sam da sam zaboravio da izvučem ključ iz brave. To mi se nikada ne dešava, ali eto, desilo se ovog puta. Razmišljao sam da ga ostavim tamo, da vidim da l' će neko da me opljačka. Baš kada sam bio na ivici da se odlučim na tako nešto, užasan zvuk me je trgnuo iz razmišljanja. Okrenuo sam se, i zaplakao od smeha. Zalutali gavran se „zakucao“ u prozor moje sobe. Glupa ptičurina - pomislio sam. Autobus mi je pobegao, pa sam morao da se oslonim na svoju kondiciju. Voleo sam da šetam, mada, tada je moja brzina morala da ispliva na površinu da bih stigao na vreme. Uprkos žurbi, nikada ulicu nisam prelazio na crveno svetlo. Isključivo sam to radio kada mi se ukaže zeleni pešak, pa makar ulica bila pusta. Dan u školi mi je prošao, pa, slobodno mogu reći kao i svaki drugi. U mojoj skoli nikada se nista nije radilo. U školi je obično bilo nas pet (u najboljem slucaju sedam) đaka, i profesorima bi padnao mrak na oči kada bi nas videli. Tako je bilo iz dana u dan. Jedva sam čekao da se škola završi tog dana, razume se, da bi mogao da posetim kej, i svoju novu ljubav. Da, mislim da sam se tada zaljubio. Prvi put sam osetio tako nešto, neki čudan osećaj u stomaku, kao leptirići da su bili u istom. Zvono je oznacilo kraj poslednjeg ćasa, na moju ogromnu radost, verujte. Napokon sam bio slobodan. Slobodan, kao konj na livadi, što bi rekla mama. Javio sam drugarici (još uvek smo na tom stepenu), da se dogovor pomera za pola sata napred, ako se ona slaže. Hteo sam da joj kupim poklon, da je iznenadim. Pošto je Norvežanka, odlučio sam da joj kupim cd sa kompozicijama Edvarda Griga. Možete li poverovati da ni dan danas ne znam kako sam se toga dosetio. Pomislio sam tada da bi to moglo da joj bude simpatično. Cveće i čokolada su vec bili davno prošlo vreme. Znao sam za jednu malu prodavnicu diskova, koja je bila blizu, dovoljno blizu da stignem na vreme. Bacio sam se u razmišljanje. Da li je ona stvarno ljubav mog zivota? Jasno Vam je, u pitanju su klinačka razmišljanja. Možda je ovo sve samo varka. Mozda se ja njoj ni ne dopadam. Ta misao me je plašila, Boga pitajte zašto. Dugo sam bio razmišljao o tome, da umalo nisam zaboravio gde sam se uputio. Znate, ne događa mi se često da tako odlutam u mislima. Obično gledam šta se nalazi oko mene, zgrade, kuce, parkove, kao kada sam šetao sa tatom. Ali, to nije bio slučaj ovog puta. Poslednje čega se sećam je maglovit prestravljeni pogled poznatog oka, i jarko crvene boje. Znam da nije hteo.
Evo me danas, praćen zvukom točkića, na mestu gde je moja noga ostavila svoj poslednji trag. Tačnije, obe moje noge.
Jedino što su mi rekli bilo je: ,,Idi sine do Zemuna, ništa se nije desilo, samo smo otac tvoj i ja malo umorni. Nemoj do kasno, večera će ti biti na stolu”. Zamislio sam se. Ali nisam ovome pridavao veliki značaj. Pomislio sam da je u pitanju loša finansijska situacija, jer smo bili zaduženi do grla. Jedino mi je bilo žao sto nisam nikako mogao da im pomognem. Sada kad razmisljam, možda sam i mogao, da sam se angažovao. Kasnije, kada je sve bilo gotovo, saznao sam da je otac tog dana dobio otkaz, i da su mu dali svega dva dana da nađe novi posao. Ali meni je Zemun bio na prvom mestu. Sa jedne strane, mama mi je kasnije rekla da je dobro što je bilo tako, što sam svoje vreme maksimalno koristio. Otišao sam do Zemuna. Vreme, ljudi moji, nikada lepse nije bilo. Dvadeset I pet stepeni celzijusovih, sunčano, bez ijednog oblaka na vidiku. Šta čovek više poželeti može. Možete misliti kako sam se tada osećao. Sunce se presijavalo na površini Dunava. Ljudi moji, zaista, kakav dan! Morao sam to da ponovim, jer stvarno, ovo je bio dan za koji bih menjao čitav svoj život. Odlučio sam da se prošetam malo duže nego obično, jer, razumete, moralo se ovo vreme iskoristiti maksimalno. Otišao sam do nekih mesta gde nikada ranije nisam bio. Čarobna mesta sam obišao, verujte mi na reč. Pošao sam, potom, do mog prestola, mog drveta. Došao sam tamo i, po prvi put u životu, bio iskreno iznenađen. Šta da vam kažem?! Verujte, mene inače skoro nikad ništa ne može iznenaditi. Na mom mestu je, ni manje ni više, ležala neka devojka. Devojka, ej! Pomislio sam da je ovo katastrofa, da bi mi ovakav dan mogla uništiti pripadnica lepšeg pola, kako ih zovu, ne znam ni sam zašto. Prišao sam joj i rekao da je to mesto moje i da samo ja tu mogu da ležim. Pogledala me je i prasnula u smeh. Zamislite, ona se meni smejala. Meni niko ne sme da se smeje na mojoj teritoriji!. Razmišljao sam da li da odem I vratim se kasnije, kada ona bude otišla. Ne, rekao sam sebi, i legao pored nje, pritom je gurajući sto sam više mogao, da bih joj dao do znanja da je to mesto samo moje.
Ona se ponovo nasmejala. Bila je prilično lepa, moram da bude iskren sa Vama. Prvo smo ležali nepomično nekoliko minuta, da bih je na kraju ja zapitao otkud ona ovde. Odgovorila mi je da je došla na odmor iz Norveške (znate, nikada nisam bio ljubitelj skandinavskih zemalja), da tamo živi kod tetke, a da su joj roditelji ovde. Priča nas je ponela, I mrak je pao. Bilo je vreme da krenem. Razmenili smo brojeve telefona. Pitao sam je da li bi želela da je ispratim do kuće. Odbila me je, pošto je živela na svega pet minuta odatle. Dogovorili smo se da se sutra nađemo na istom mestu, a da ćemo vreme naknadno dogovoriti putem telefona. Ne znam zašto, ali nisam bio sav svoj tada ako mi verujete. Mislim da sam se tada zaljubio. I bio sam neobično nasmejan. Ljudi su me čudno gledali, kao da nešto sa mnom nije u redu. Zašto ljudima smeta moj smešak od uva do uva, pitam ja vas? Ni njima niko ne brani da se smeju. Zdravo je smejati se. Smejte se dok možete, to vam je moj savet. Seo sam na autobus, I razmišljao o tom danu. Sve je bilo idealno. Čak me ni kontrola „Bus Plusa“ nije mogla sprečiti da ostanem najsrećniji covek na svetu. Mislim da to dovoljno govori o količini sreće koju sam tada osećao. Primetio sam da nije bilo ptičice tog dana. Možda se uplašila nezvanog gosta, te je pobegla. Rekao sam sebi da ću pitati sutra Norvežanku da li je kojim slučajem primetila. Kada sam došao kući, sav sijajući od sreće, moji roditelji nisu bili tu. Večera je, kao sto je i rečeno, bila na stolu. Pita sa sirom I pečenje. Rečima Vam ne mogu opisati svoju ljubav prema pečenju. Pa ovom danu nikad kraja, pomislio sam. Sve lepse od lepseg, bila je moja sledeća misao. Kada su moji roditelji došli, čuo sam to. Čuo sam, po maminom plaču. Ustao sam, da bih video u čemu je problem, zašto moja mama plače. Ona je, istini za volju, često plakala. Obicno bi je i najmanje sitnice naterale da pusti suzu iz svojih nebesko plavih očiju. Ona je radila kao medicinska sestra, u Urgentnom centru. Video sam beli mantil okačen o ofinger (nikada ga nisam voleo, štaviše, prezirao sam ga), pa sam znao da nije bila na poslu. Nekada bi plakala kada bi se vratila sa posla. Teško joj je padalo da gleda sve te ljude, razumeo sam je. Razumem je i dan-danas. Ja sam za nju bio ceo svet. Na svet sam došao kao prevremeno rođena beba, i bilo je pitanje da li ću uopšte preživeti. Moja mama je sve vreme dok sam bio u inkubatoru provodila pored mene, dok je moj otac radio. Čak je i padala u nesvest jer nije ništa jela, samo da bi ostala pored svog sina jedinca. Nije želela da posle mene ima više dece, kao ni moj otac. Činilo mi se da sam je ja dovoljno namučio. Ne mislim da sam ja tome kriv, nego cela ta situacija nakon mog rođenja je učinila da je moja mama postala tako osetljiva, i ne verujem da je bila sposobna da prođe kroz sve to ponovo. Ja sam se svojski trudio da budem dobar sin, sin čije će ime izgovarati pred koleginicama sijajući od ponosa. Ne znam da li sam uspeo to da joj podarim. Nadam se da jesam. Iskreno, voleo bih da je tako. Ona je to zaslužila.
Otac je odmah otišao na spavanje. Nije mi se ni javio. Navikao sam na to. Uvek je bio šrkt po pitanju emocija. Znam da me voleo, znam da me i danas voli. Volim i ja njega, to ne mogu da poreknem. Kada sam bio mlađi, bili smo mnogo bliskiji. Nisam se odvajao od njega. Ali, kako je vreme prolazilo, otuđili smo se. Kako zbog moje škole, tako zbog njegovog posla. Vozio je šleper, crveni. Kako sam ja rastao, a tako i moje potrebe, otac je morao da nađe drugi posao. Radio je po ceo dan, da bih ja imao sve. Navikao sam da ga zovem otac. On je to voleo. Izraz tata je za njega bio prihvatljiv, a za „ćale“ mi je sledovao pogled preko ramena. Dobar je čovek moj tata, uprkos svemu, verujte mi.
Pitao sam mamu šta se desilo, zašto plače. Rekla mi je da ne želi da me opterećuje njihovim problemima, kada već imam dovoljno svojih. Rekao sam joj da moze slobodno sve da mi kaze ako nekako mogu da pomognem. Zahvalila mi se sto sam pažljiv, i otišla na spavanje i ona. Ostao sam sam sa svojim mislima. Kasnije, kada je sve bilo gotovo, saznao sam da je otac tog dana dobio otkaz, i da su mu dali svega dva dana otkaznog roka.
Sutradan, probudio me je alarm. Ustao sam, raspremio krevet, oprao zube, ruke, umio se. Na brzinu sam spremio doručak, da ne odem gladan u školu. Znate, moja mama nije volela da idem gladan u školu. Kada sam izašao iz kuće, i već stigao do kapije, setio sam da sam zaboravio da izvučem ključ iz brave. To mi se nikada ne dešava, ali eto, desilo se ovog puta. Razmišljao sam da ga ostavim tamo, da vidim da l' će neko da me opljačka. Baš kada sam bio na ivici da se odlučim na tako nešto, užasan zvuk me je trgnuo iz razmišljanja. Okrenuo sam se, i zaplakao od smeha. Zalutali gavran se „zakucao“ u prozor moje sobe. Glupa ptičurina - pomislio sam. Autobus mi je pobegao, pa sam morao da se oslonim na svoju kondiciju. Voleo sam da šetam, mada, tada je moja brzina morala da ispliva na površinu da bih stigao na vreme. Uprkos žurbi, nikada ulicu nisam prelazio na crveno svetlo. Isključivo sam to radio kada mi se ukaže zeleni pešak, pa makar ulica bila pusta. Dan u školi mi je prošao, pa, slobodno mogu reći kao i svaki drugi. U mojoj skoli nikada se nista nije radilo. U školi je obično bilo nas pet (u najboljem slucaju sedam) đaka, i profesorima bi padnao mrak na oči kada bi nas videli. Tako je bilo iz dana u dan. Jedva sam čekao da se škola završi tog dana, razume se, da bi mogao da posetim kej, i svoju novu ljubav. Da, mislim da sam se tada zaljubio. Prvi put sam osetio tako nešto, neki čudan osećaj u stomaku, kao leptirići da su bili u istom. Zvono je oznacilo kraj poslednjeg ćasa, na moju ogromnu radost, verujte. Napokon sam bio slobodan. Slobodan, kao konj na livadi, što bi rekla mama. Javio sam drugarici (još uvek smo na tom stepenu), da se dogovor pomera za pola sata napred, ako se ona slaže. Hteo sam da joj kupim poklon, da je iznenadim. Pošto je Norvežanka, odlučio sam da joj kupim cd sa kompozicijama Edvarda Griga. Možete li poverovati da ni dan danas ne znam kako sam se toga dosetio. Pomislio sam tada da bi to moglo da joj bude simpatično. Cveće i čokolada su vec bili davno prošlo vreme. Znao sam za jednu malu prodavnicu diskova, koja je bila blizu, dovoljno blizu da stignem na vreme. Bacio sam se u razmišljanje. Da li je ona stvarno ljubav mog zivota? Jasno Vam je, u pitanju su klinačka razmišljanja. Možda je ovo sve samo varka. Mozda se ja njoj ni ne dopadam. Ta misao me je plašila, Boga pitajte zašto. Dugo sam bio razmišljao o tome, da umalo nisam zaboravio gde sam se uputio. Znate, ne događa mi se često da tako odlutam u mislima. Obično gledam šta se nalazi oko mene, zgrade, kuce, parkove, kao kada sam šetao sa tatom. Ali, to nije bio slučaj ovog puta. Poslednje čega se sećam je maglovit prestravljeni pogled poznatog oka, i jarko crvene boje. Znam da nije hteo.
Evo me danas, praćen zvukom točkića, na mestu gde je moja noga ostavila svoj poslednji trag. Tačnije, obe moje noge.
Mikašist
Нема коментара:
Постави коментар