Opšte
je poznato da posle kiše uvek sunce svane. Donekle se slažem sa tim. Međutim,
nije uvek sve tako lepo. Nekada sunce ostane iza oblaka zauvek, hteli mi to ili
ne. Nekada, iako nam ono snažno sija nad glavama, prosto nismo u stanju da ga
vidimo.
Često slušam priče o tome kako će biti
bolje. Pradeda je moj to govorio. Boga mi, i njegov deda. Kapiram da je samo
gore postalo.
Cenim
da svaki čovek sam „kroji“ svoju sudbinu. Mrak je. Svuda oko mene tama. Nema ni
tračka svetlosti. Zašto, zapitaćete se. Zato što nisam ama baš ništa uradio po
pitanju pronalaženja svetle tačke. Možda je izlaz iz crnog na korak od mene.
Možda ga i nema. Neću saznati ako ga ne potražim. Ne mogu da mrdnem. Okovan sam
teškim čeličnim lancima. Nešto miriše na ribu. Volim ribu, zaključujem.
Pomislih da je tu reka, ali sam brzo odustao od te pomisli. Nedugo zatim,
postavljam sebi ključno pitanje: gde sam? Zašto sam, za ime Boga, okovan? Možda
su me kidnapovali. Možda sanjam? Mora da je to. Ova riba baš dobro miriše. Mama
mi je često spremala ribu za doručak, a ova je imala baš takav miris. Nadam se
da će me majka uskoro probuditi, i da ću moći sa njom da se smejem kad joj
ispričam ovaj san. Ništa od mame, shvatam posle kraćeg čekanja. Čuh potom
nekakav pokret. U prvi mah sam mislio da mi se učinilo, ali zvuk pokreta se
ponavljao. Bio je nepodnošljiv. Vikaću iz sveg glasa, možda me neko čuje.
Otvaram usta da pustim svoj lavovski krik, ali ništa se ne čuje. Pokušavam
ponovo da se pokrenem. Okova više nema. Kao da su bili plod moje mašte. Tada
sam bio ubedjen da spavam, i da je sve ovo samo ružan san. Da li je?
Dva dana ranije, gledao sam film o dečaku
kog su zlikovci, da ne kažem razbojnici, oteli. Glavnu ulogu tumačio je Brus
Vilis, inače moj omiljeni ćelavi glumac. Taj dečak je imao nekih problema kod
kuće, te je pobegao. Naleteo je na zle ljude koji su ga gepekovali. Prilično
glup film. Zadocnio sam da vidim kraj, jer sam otisao do toaleta, ali nije mi
žao. E moj Bruse, na šta si to spao. Krenuo sam u školu. Prvi čas srpski. Smor.
Ne volim sprski, užasno mi je naporno da slušam sva ta dosadna predavanja.
Potom matematika. Muzičko. Učili smo o Filipu Višnjiću. To mi je bilo
zanimljivo, volim gusle. Obožavam. Voleo bih da budem kao Filip. Po povratku iz
skole, otisao sam na spavanje. Ujutru, sve identično. Osim časova naravno. Jedino
sam muzičko ponovo imao. Napolju je bilo tmurno. Kiša je padala celoga dana.
Ali ja sam želeo da budm guslar kao Višnjić, i kiša me neće u tome sprečiti.
Kasnije toga dana, sunce je granulo.
Krećem
se. Stvarno se krećem. Tražim bilo šta na šta mogu da se oslonim u tom mraku.
Napipavam neko staklo. Bio sam siguran da je to prozor. Samo još roletne da
podignem, i ova agonija će prestati. Tražim prekidač za roletnu na dobro
poznatom mestu i pronalazim ga. Ovo je moja soba! Iskren da budem, nisam
primetio da je ovoliko mračno. Mora da sunce još nije izašlo, primećujem.
Skakao sam od sreće, bukvalno. Ima sigurno dve godine kako nisam izlazak sunca
posmatrao. Ushićeno dižem roletne. Nešto nije kako treba. Ništa ne vidim. Hvata
me užasna panika. Sada vičem, derem se, i glas izlazi svom snagom, pokušavajuću
da nadoknadi malopređašnji muk. Neko ulazi u sobu i nešto mi govori. Ne slušam
daj dobro poznati glas. Tek kada sam čuo majčine suze, sve mi je postalo jasno.
Toga dana, dvadesetog juna 1999., ja, Mitar Savic, probudio sam se slep.
Potpuno ironično, pomislio sam da sada mogu da budem baš kao Filip, slepi
guslar.
Nažalost, sunce za mene nikada više neće
postojati. Nema više svanuca, samo mrak.
Mikašist
Нема коментара:
Постави коментар