Faks kao faks, bezbroj ljudi prolazi pored mene svakoga dana, samo neke od njih zapamtim, dok drugi, poput kiseonika, samo lebde oko svakoga, neprimetno. Bio je odmor, standardna petnaestominutna pauza, ćaskali smo na hodniku dva drugara i ja. Reč "ćaskali" je nekako fuj. Ni da mi pištolj u glavu uperite, ne bih mogao da se setim o čemu smo pričali, ali zaista, da li je bitno? Sve u svemu, vodili smo neki neobavezan razgovor, malo ogorovarali osobe iz naše fakultetske grupe, kada je ona prošla pored nas.Nisam mogao a da je ne primetim. Iako je zaista niska, pored svih ostalih studenata koji su kao mravi užurbano jurcali levo desno, jedino mi je ona privukla pažnju. Jeste da je ovo možda neka ustaljenja fraza, ali zaista, toliko lepu devojku nisam u zivotu video. Ali pazite, nije to ona klasicna lepota. Da bih isterao ovo do kraja, reći ću ovako: nije kao Džesika Alba, onako klasična lepota znate kad kažete za nekoga "zaista prelepa devojka". Nije ona takva, ona ima nešto. Ima nešto što rečima ne može da se opiše. U tih metar šezdeset, po slobodnoj proceni, mislim da se nalazi veliko bogatstvo. Ne znam šta me je navelo da pomislim to, ja devojku tada nisam ni poznavao, ali neka čudesna sila mi je rekla "buraz moj, ova devojka je posebna, ima nešto". Znate, ta neka sila i ja smo baš u nekim bratskim odnosima, pa neka vas ne čudi što mi se ovako "ulično" obratila. Bila je kao Felikitas, rimska boginja koja donosi sreću. Da se ne lažemo, čačkao sam malo "google" ne bih li našao neku boginju koja bi joj odgovarala. Šalu ka stranu, donela mi je neopisivu sreću. Kao što vam je verovatno poznato, današnje devojke su, pa, ima ih raznih. Ali u principu malo je zaista dobrih, pristojnih i finih devojaka. I ne prihvatam "ne znaš gde da tražiš" zamerke. Pošto ovo nije bio film, nisam joj prišao da se upoznamo, i nakon petnaest dana je pitao da se uda za mene. Nisam, šteta. Možda sam i mogao. Ali ipak sam još mlad. Biće vremena.
Sanznao sam u koju grupu je "upala", i na moju veliku radost imali smo zajedno neka predavanja. Imamo ih i dan danas, na moju još veću radost (ne danas kao baš danas 24.11.2015, nego generalno, znate već..). Obično sedim u prvim redovima (zamislite pročita ovo ona i provali ko sam, bas bih se postideo hahah), jer eto, volim biti prvi u svemu, pa i u redu hahaha. Dobra! Volim kada sam sebe pohvalim, lepo je, lep osećaj hehe. Ona, kada imamo zajedno neko predavanje, sedi uglavnom nešto malo iza, drugi, treći eventualno četvrti red, ako su ovi ranije pomenuti već zauzeti. Situacija je malo nepovoljna po mene, jer uvek ona gleda meni u leđa (istina je da me verovatno nikada nije ni pogledala hahahah), umesto da je obratno. Ali šta je tu je, moram da se prilagođavam situaciji. Kada dođe odmor, ako ostane u amfiteatru, obično nađem idealno mesto sa razgovor sa mojom ekipicom, tako da mogu da je čuvam pogledom. Ljudi ona je toliko jedno slatko biće. Dođe mi da je zagrlim i nikada ne puštam, nikada! Zaista, nekako ona kao da mi unese radost u život kada je vidim, jer sumorni, iscrpljujuci sati koje provedem na fakultetu isisavaju mi enegriju kao komarac koji vam pije krv dok ne napoji svoj lopovski stomak. Bog će da ti sudi komarcu što nam krades krvi! Ali kada vidim njeno malo lice, sva je mala, pa samim tim ima i malu glavu, bude mi mnogo lakše da podnesem sve teškoće koje mi obrazovna ustanova priredi. Iskreno rečeno, pored svih kvazi "riba" na faksu, koje su opšte priznate kao takve, zaista mi je drago što nju ne stavljaju u taj isti, žalosni koš. Bar je ja ne stavljam tamo. Ona je iznad svih njih. Pa ljudi, što ne kažete da sam zaboravio da je opišem!? Tjee, sada slušajte, i poverujte ako možete. Visoka je 160 možda, braon kosa, oči zelene, ima ruke, noge.. hahaha šalim se. Zaista, iako donekle nižeg rasta, to joj ne smeta da bude jedina devojka čiji me je sjaj u oku odmah, na prvu loptu privukao. Njena kosa, boje najskladnijeg kestena, pada preko njenih malih oblih obraza kao najfinija svila, ostavljajući tako njeno nestvarno lepo lice vidljivo, na moju, i radost celoga sveta. Kada sedi, a kosa joj kupa mala ramena, sve to izgleda kao neki san. Odaje utisak velike dame zaista. A tek oči, jao prijateljo moji. Sav sam se naježio dok uopšte i razmišljam o njima. Ali ne, to nisu oči. To su dva sveta zelena, dva velika reflektora, u kojima se ogleda čitava lepota njene duše, i njenog velikog srca. Osmeh, iako se ne smeje prečesto, najčešće je simpaticno spontan, ali onako prelepo spontan da ne ostavlja ravnodušnim. Kad se nasmeje, jedino sto pomislim je da zelim da je zasmejavam stalno, ne bi li mi pruzila to zadovoljstvo neprocenjive vrednosti. Uzivam da gledam kako se smeje, pored svih muka koje fakultet nosi. Mnogo volim kada vidim kako užurbano dolazi na fakultet, kasneći ko zna iz kojih razloga. Nisam imao bliskog kontatka sa njom, uživo. Jednom sam komentarisao na fejsbuku na neku njenu objavu u grupi fakulteta, i to je bilo to. Jadan sam, znam hahahahaha. Međutim, danas se to promenilo. Bio sam ranom zorom na uvidu u rad iz matematike, matematicke analize 1 preciznije, nakon što sam elegantno poljubio vrata prolaza na kolokvijum sa moja minimalna i bedna 2 poena, kada sam ispred video dve koleginice (imam koleginice, kako sam mator;(( ). Stao sam sa njima malo da popričam, šalili smo se, smejali, kada je naišla ona. Jedna od te dve koleginice je bila iz njene grupe. Pitala nas je gde je uvid u radove, i ja sam joj kao iz topa ljubazno odgovorio. Iskreno da vam kažem, ta dva poena mi vise nisu bila važna ni najmanje. Vratila se nakon nekoliko minuta, i pridružila nam se, zajedno sa još dvoje studenata koji su tu stigli nešto ranije. Počeli smo priču svi zajedno, nastavili sa šalama, bilo je baš interesantno zaista. Došlo je vreme da konsultacije počnu, i mislio sam da je to kraj našeg kratkog ali meni veoma prijatnog druženja. Opustilo me je njeni društvo, nisam više mislio o mathematics. Svi su išli na njih, konsultacije, osim mene i, na moju radost, nje. Krenuli smo zajedno dole, i usput, iako je put bio relativno kratak, baš lepo popričali. Tako sam saznao da svira flautu. Trebalo mi je malo vremena da skapiram kako flauta tačno izgleda (to da bismo više pričali hehe) (šalim se nisam znao kako izgleda), ali uspela je na kraju da mi objasni, pantomimom. I moram vam priznati odličan je pantomimičar! Zamišljam je, kako ovu hladnu tišinu svojim umećem sa lakoćom pretvara u čarobnu melodiju, koja putujući vetrom dolazi do moga uva, izmamljujući mi osmeh na lice. Mislim da sam našao novi sinonim za flautu. Da, sigurno jesam.
Mikašist
Нема коментара:
Постави коментар