30. Avgust 1939.
Sprema se rat. Osećam to. Ne mogu da spavam, imam košmare. Ne želim da kažem mami I tati,
da ne brinu. Priča se da će nas, Poljake, prvo da napadnu. Ne želim da
poverujem u tako nešto. Ne može to da se desi, ne sme! Nisam uradio mnoge
stvari koje sam planirao da uradim za života. Tek mi je 12 godina. Moj tata,
mama i sestra su sa mnom. Krijemo se u skloništu, u Varšavi, u ulici Zapiecek broj 20. Plašim se.
Ako dođe do rata, svi ćemo poginuti. Cela moja porodica, svi prijatelji,
drugari.. Ne želim da se to desi, ne želim. Bože, zašto se ovo događa? Nismo
ovo zaslužili. Oduvek sam verovao u tebe, I uvek ću verovati, ali spasi nas Bože,
ako te zaista ima, molim te. Spasi barem moju porodicu, ne moraš mene. Malo je
vremena ostalo, ali ja moram da zapišem sve. Ne mogu da dopustim da ništa ne
ostane iza mene, kada tenkovi uđu u naš grad i neprijateljski avioni budu nad
našim glavama, sejući smrt. Ne znam više sta da radim. Ustao sam jutros rano,
probudila me vika spolja. Neko se drao “NAPADAJU, NAPADAJU!”. Ispostavilo se da
je to bio neki pijanac, koji je očigledno sišao sa uma. Ja od tada samo
razmišljam o tome što može da nas zadesi, i sve je izvesnije da će nas I
zadesiti. Kako da stignem da se pozdravim sa svim prijateljima, kako? Ima
previše ljudi koje želim da vidim, da zagrlim, ali ne smem da izlazim iz
skloništa. Ne zna se kada do napada moze da dođe. Nagađa se da će to biti za 2
dana. Ali to su samo nagađanja. Plašim se. Strah mi se uvukao u kosti, i želi
da ih napusti. Kad god čujem malo jači zvuk, skamenim se, kao meduza da me je
pogledala. Ti trenuci dok iščekujem informaciju o poreklu zvuka, za mene su
užasno teški. Ne mogu ni da trepnem. Nisam kukavica, ali ne mogu da se
kontrolišem. Upravo nam se pridružila još jedna porodica, dok ovo pišem. U skloništu
smo moja porodica i ja, I još dve porodice. I jedan i drugi bračni par imaju po
jedno dete. Jedno je staro svega nekoliko meseci, dok drugo ima nepune dve
godine. Moja sestra ima 10 godina. Ona se ne plaši. Ne znam kako je to moguce, ali
sedi sve vreme pored mene, i ne reaguje ni na sta. Zavidim joj. Nisam stigao da
ponesem od kuce svoju omiljenu igračku.. Kako će moj medved Boni bez mene. Ne
mogu da zamislim kako mu je. Sam je, ne zna sta ga čeka, nije svestan desavanja
oko njega. Nadam se da će ga neka plemenita osoba pronaći, i poneti sa sobom.
On je dobar medved. Ima dušu. Barem je imao kada je bio sa mnom.
31. Avgust 1939.
Sestra mi je bolesna. Ne zna gde se nalazi,
postala je agresivna, dere se na sav glas bez potrebe. Plašim se. Nju sam voleo
najviše. Volim je i sada, ali ona to više ne može da oseti. Žao mi je moje
sestre. Kaplje mi suza na dnevnik. Nadam se da će se osušiti. Ne volim
kada mi je sveska ili dnevnik upropašten.
Ne znam da li da verujem da će moja sestra ikada biti ona stara. Želeo bih da
verujem, ali teško mi je kada je pogledam. Izgleda kao da ne poznaje nikoga oko
sebe, i na sve nas gleda kao na potpune strance. Ona je uvek bila pametnija I
inteligentnija od svojih vršnjaka. Nekada bi meni pomagala sa domaćim zadatkom
iz matematike. Bio sam malo ljubomoran na nju što je ona znala a ja nisam. Sada
se osećam glupo zbog toga. Volim svoju sestru, I sve bih dao da mogu da vratim
vreme i da joj se izvinim što sam nekada bio loš brat. Svi na to mislimo kada
je kasno. Izvini seko, molim te izvini. Ne znam da li ćeš ovo pročitati ikada,
ali ako budes pročitala, i pri tome budeš svesna šta čitaš, nadam se da ćeš mi
oprostiti. Hrišćanski je praštati. Sada je već velika sigurnost u sutrašnji
napad. Hteli smo da bežimo iz zemlje, ali to je nemoguće. Ne dopuštaju nikome
da izlazi na ulicu. Svi trgovi, uličice, sve je puno vojnika. Jedino što sada
mogu da uradim je da se molim da je naša zemlja dovoljno jaka da se odupre
protivniku. Roditelji me uveravaju da će sve biti u redu. Ja ne mogu da im
verujem, iako bih želeo. Moji roditelji su doktori. Postoji mogućnost da ih
vojska regrutuje da pomažu na ratištu, ako do rata dođe. Nisam znao šta znači
reč “regrutovati” do danas. Ne znam kako ću bez njih ako odu. Jutros je bio
neki čovek kod nas, doneo nam je malo hrane, i rekao mojim roditeljima da budu
spremni. Trebalo je ranije da počnem da pišem dnevnik. Ne verujem da ću stići
sve da kažem. Ali rečima ne može sve da se kaže. I da imam sve vreme ovoga
sveta da pišem, ne bih mogao da napišem sve što želim. Neke stvari moraju da se
“kažu” delima. Najteže mi pada što nemam sa kim da razgovaram. Moji drugari
nisu ovde sa mnom. Ne znam jesu li uopste živi. Nadam se da jesu, I molim Boga
da ih čuva. Sve što sam želeo da ponesem sa sobom od kuće su uspomene. I
Bonija. Jedino što sam poneo je “Kockar”, knjiga Dostojevskog, I brojanica.
Verujem u Boga više nego u bilo šta drugo, I da brojanicu nisam poneo, ne znam
da li bih mogao da sedim I pišem ovo. Kad mi je ona na ruci, lakše mi je. Čuli
smo danas da je došlo do nezgode u Glajvic-u. Ne želim da poverujem u to.
Naše sklonište je prilično malo. Tata mi je
rekao da ima 40 metara kvadratnih. Meni ne izgleda toliko malo. Nas je 10.
Rekao bih da svako ima dovoljno mesta. U njemu se nalazi veliki broj stolica,
rekao bih oko dvadesetak. Ne mogu da ih brojim trenutno. Pored stolica, tu i jedan veliki sto, od hrastovog drveta.
Bio je malo okrnjen sa desne strane, gledajući iz mog ugla. Ja sedim naslonjen
na vrata skloništa, jer ako dođe do upada unutra, želim prvi da umrem. Ne želim
da gledam kako drugi umiru. Tu je I jedna slika. Nepoznat je autor, barem meni.
Ne mogu da pitam ostale ko je taj čovek, jer je to sada najmanje bitna stvar.
Jutros je ponovo bio onaj čovek. Opet je doneo hranu, ali ovoga puta znatno
manje. Kaže da je jedva i to uspeo da nabavi, jer je potražnja ogromna, a hrane
ja užasno malo. Divim se tom čoveku. To je tatin prijatelj iz detinjstva. On
takođe ima ženu I dvoje dece, kao i moj tata, i rizikuje svoj život da bi nama
pomogao. Tata ga smatra jedinim pravim prijateljem. Jasno mi je zbog čega.
1. Septembar 1939.
Ustao sam rano. Sada je pet časova izjutra.
Plašim se. Čuo sam neke čudne zvuke. Plašim se da nije počelo. Ne može da počne.
Ne još. Nikada. Mama I tata spavaju. I sestra spava, ali često pravi neke čudne pokrete. Gladan sam,
ali ne mogu da jedem. Sve što stavim u usta zgadi mi se. Ne mogu više da budem
ovde. Ne mogu. Ne želim da čekam da smrt u vidu naoružanog vojnika dođe po
mene. Ne želim. Čujem da neko dolazi. Neko dolazi. Lupa na vrata. Tatin prijatelj.
Svi su ustali. Napad samo što nije počeo. Svi muškarci moraju da budu
regrutovani. Opet ta reč. Od 10 godina pa naviše. Znači, idem i ja u rat. Čovek
je rekao da će doći po nas za sat vremena, što će reci da toliko imamo da se
spremimo, i pozdravimo sa porodicom. Ja moram da završim svoje pisanje. Tata
pozdravlja sa mamom i sestrom, koja ga ništa ne razume. Moj tata ostaje ovde.
On to ne zna. Ako odemo obojica, nece imati ko da čuva mamu i malu. To mora da
bude on. Tatin prijatelj je dolazio i ranije danas, to me je I probudilo.
Zamolio sam ga da tata ostane, zajedno sa druga dva čoveka, koji imaju
porodice. Tata je legao da se odmori pre nego što krenemo. Mene ispred čeka
njegov prijatelj. Tata, mama, seko moja mila, volim vas, i nikada vas neću
zaboraviti. Nadam se da nećete ni vi mene.
Mikašist
Нема коментара:
Постави коментар