Priče, pesme i načini razmišljanja tri velika prijatelja. Svako ima svoj stil, svoje demone, i svoj pseudonim. Da li će vas osvojiti Mikašist, Encantada ili možda Er Golb, na vama je! :)
30. новембар 2015.
Mirno spavajte, ja vas čuvam
Dok god ima mraka, biće i svanuća
A Chance
Vavilon
29. новембар 2015.
Dreaming - A short poem
Happiness - A short poem
Pismo životu
Zdravo živote, kako si? Već dugo razmišljam o tebi, pa sam rešio da ti napišem jedno pismo, u kome ću ti reći šta mi sve smeta kod tebe. Pre svega, nadam se da te zdravlje dobro služi, jer si ga oduzeo od toliko ljudi, da bi bilo zaista smešno da sa tobom nije sve u redu. Pitam te, zašto zdravlje otimaš od onih koji ga najviše zaslužuju, od dece, dobrih, plemenitih ljudi, a od onih drugih, zlih, pokvarenih, nećeš ništa da uzmeš? Ne mogu da ti poverujem da je to slučajnost. Zaista ne mogu. Dugo me muči još jedno veliko pitanje. Zašto neke od nas napuštaš prerano? Znam da si podeljen, da je deo tebe u svakome od nešto više od 7 milijardi ljudi, ali zbog čega ne ostaneš na svačijoj zabavi isti vremenski period? Ne verujem da neke ljude voliš više os drugih, jer ti si jedan bezosećajni skot. Da, šta me gledaš tako?! Odlaziš od bolesnih i siromašnih, a hitaš kod licemernih pokvarenjaka, koji imaju novca da ti plate da kod njih duže ostaneš. A zašto da budeš pošten a siromašan, zašto, ne isplati se, je l' tako? Nekada sam mislio sa si pravedan, gledao sam te kao Boga, mislio sam "kako je lep život, kada malo bolje pogledaš". Onda sam shvatio da je to samo jedna od tvojih podlih igara koje služe da nam zamažeš oči, da steknemo utisak sa si ti u stvari dobar. Nadam se živote, nadam se da te grize savest, da te kao crv jabuku polako izjeda iznutra, i da ćeš na kraju shvatiti kakav si ološ bio. A uvek su te najviše cenili oni koji su najkraće sa tobom drugovali, ali ti si ih izneverio. Ostavljao bi ih kada su te najviše trebali, ostavljao, bez i da se okreneš. Ti si, dragi moj živote, jedna velika, najobičnija kukavica. Elita ove planete pokreće ratove, ubija ljude, a sve zbog čega, zbog nekog bednog papira, koji bez konkurencije vlada ovim svetom. Dozvoljavaš da ti isti ljudi seju smrt u svim krajevima sveta, što vatrenim oružjem, što teškim bolestima, uz koje stoji epitet "neizlečiva". Eto sa kakvim se ljudima ti piješ, "prijatelju" moj. Gde ti je obraz, gde ti je duša? Napadaš jadne i gladne, umesto da ih pogledaš svojim velikim okom, onako osećajno, kako si to nekada radio. Da i oni kažu jednom "život mi je pružio ruku pomirenja". Ne verujem da imaš toliko ljudskosti u sebi, ali nadaću se, i moliti Bogu da se jednog dana promenis, i počneš da ceniš prave vrednosti. Do tada, neka ti je Bog u Pomoći..
Mikašist
28. новембар 2015.
Motivacija je ključ uspeha!
27. новембар 2015.
Zrno peska u pustinji
Er Golb
Ko sam ja?
Er Golb
26. новембар 2015.
Šansa
Da mi je neko rekao..
Mikašist
25. новембар 2015.
Beskućnica
Gnevni osvrt
Čini dobro zbog morala i časti, trudi se i pomaži iz hrabrosti.
Ne očekuj neke stvari u budućnosti koje ne zavise od tebe, ako si dobar desiće se bolje od očekivanog, ako si loš može samo biti gore.
Sve ima smisla, ali ne možemo predviđati sistem i univerzum, jer ne zavise od nas, te ne može biti ni sigurnosti ni u čemu, sem u nama samima.
Ljudi su nesrećni, samo nose maske kako to ne bi pokazivali, žive u zabludama nekim, i misle da su jedini koji pate, ne shvatajući da su skoro svi takvi, i da su svi sa maskama.
Potrebno je nešto što će ih uzdrmati, probuditi, ali to nije nikakva priča, bog, pesma, citat, nit druga osoba. Sve materijalno će to samo produbiti, pogoršati. Jer je svako u stanju da nađe mane, i time samom sebi oteža sve. To je u glavi, iz same te osobe to treba početi, pokušati drukčije funkcionisati. Ima dosta mogućnosti, i sigurno nista sami, a glavna stvar je u tome da ništa ne gubite! Zaboravite na materijalan svet, jer on teče kraj vas, i biće ga i nakon vas, a stalno se menja. Bez njega se može, imate jedino sebe, nemojte to zaboraviti! Neki kažu da postoje jedino dva načina da jak čovek stane, a to su: da ga ubijete, i da on odustane. Zato gurajte dalje, ne tapkajte u mestu, ne traćite svoje živote i vreme. Ne tumarajte bezciljno zauvek, nemojte biti bez sebe u dubini, bez šansi da se sebi osmehnete, da budete stvarno srećni, zadovoljni, i da osetite okolinu. Da osetite sebe u srži, da je to stvarno, da ste vi neko i nešto, i da tako treba biti. Iz materije je nastala misao i vi, ali samo iz vas, iz misli se može stvoriti nešto što će promeniti ovaj materijalni svet.
Svi odbacujemo probleme i misli na otpad, nadajući se da će tamo i večno ostati, ali nije tako, i sve će se to vratiti! Lako je pucnuti prstima i reći: „Ta-da“, i sve će nestati, sve misli, sve emocije, prošlost, šta god poželite. Teško je stati u mestu i analizirati situaciju, sebe i okolinu. Ko bi to da radi? Troši vreme, energiju i živce. Ali sigurno se isplati! Daće vam nade, bićete svesni da je to u vašim rukama, u vašoj moći, da ste neko ko ima pravo glasa i da imate kontrolu nad svojim životom. Ali to šta ćete sad sa sobom i svime time, to je na vama, možda jeste to najteži deo, ali pre ili kasnije ćete doći u poziciju kad sve zavisi samo od vas.
Zapravo je lakše razmisliti nego pokušavati da ignorišete i terate dalje kao pokisli miševi. Samo vam to treba postati rutina, refleksno, da vam uđe u glavu da možete to, i da tako treba činiti.
Mali osvrt na ovaj polumrtvi svet, uz malo gneva sve se može:
Nije vam data glava i pamet da biste ignorisali i izbegavali. I psi ignorišu i izbegavaju, ali oni ne razumeju, a vi se spuštate na taj nivo i zatupljujete se. Ne treba vam onda razum i glava, možete i bez toga ovako kako danas radite.
Na vama je da razmislite i odlučite kako i šta ćete sa sobom! Jer je život vaš, ako nije, onda nemate ni svrhu postojanja, jer ste rođeni da biste bili slobodni, inače ne biste ni postojali.
Stanite malo i razmislite, sagledajte gde ste i ko ste, ili idite dalje kao i pre. Na vama je!
Er Golb
24. новембар 2015.
Devojka sa flautom
Faks kao faks, bezbroj ljudi prolazi pored mene svakoga dana, samo neke od njih zapamtim, dok drugi, poput kiseonika, samo lebde oko svakoga, neprimetno. Bio je odmor, standardna petnaestominutna pauza, ćaskali smo na hodniku dva drugara i ja. Reč "ćaskali" je nekako fuj. Ni da mi pištolj u glavu uperite, ne bih mogao da se setim o čemu smo pričali, ali zaista, da li je bitno? Sve u svemu, vodili smo neki neobavezan razgovor, malo ogorovarali osobe iz naše fakultetske grupe, kada je ona prošla pored nas.Nisam mogao a da je ne primetim. Iako je zaista niska, pored svih ostalih studenata koji su kao mravi užurbano jurcali levo desno, jedino mi je ona privukla pažnju. Jeste da je ovo možda neka ustaljenja fraza, ali zaista, toliko lepu devojku nisam u zivotu video. Ali pazite, nije to ona klasicna lepota. Da bih isterao ovo do kraja, reći ću ovako: nije kao Džesika Alba, onako klasična lepota znate kad kažete za nekoga "zaista prelepa devojka". Nije ona takva, ona ima nešto. Ima nešto što rečima ne može da se opiše. U tih metar šezdeset, po slobodnoj proceni, mislim da se nalazi veliko bogatstvo. Ne znam šta me je navelo da pomislim to, ja devojku tada nisam ni poznavao, ali neka čudesna sila mi je rekla "buraz moj, ova devojka je posebna, ima nešto". Znate, ta neka sila i ja smo baš u nekim bratskim odnosima, pa neka vas ne čudi što mi se ovako "ulično" obratila. Bila je kao Felikitas, rimska boginja koja donosi sreću. Da se ne lažemo, čačkao sam malo "google" ne bih li našao neku boginju koja bi joj odgovarala. Šalu ka stranu, donela mi je neopisivu sreću. Kao što vam je verovatno poznato, današnje devojke su, pa, ima ih raznih. Ali u principu malo je zaista dobrih, pristojnih i finih devojaka. I ne prihvatam "ne znaš gde da tražiš" zamerke. Pošto ovo nije bio film, nisam joj prišao da se upoznamo, i nakon petnaest dana je pitao da se uda za mene. Nisam, šteta. Možda sam i mogao. Ali ipak sam još mlad. Biće vremena.
Sanznao sam u koju grupu je "upala", i na moju veliku radost imali smo zajedno neka predavanja. Imamo ih i dan danas, na moju još veću radost (ne danas kao baš danas 24.11.2015, nego generalno, znate već..). Obično sedim u prvim redovima (zamislite pročita ovo ona i provali ko sam, bas bih se postideo hahah), jer eto, volim biti prvi u svemu, pa i u redu hahaha. Dobra! Volim kada sam sebe pohvalim, lepo je, lep osećaj hehe. Ona, kada imamo zajedno neko predavanje, sedi uglavnom nešto malo iza, drugi, treći eventualno četvrti red, ako su ovi ranije pomenuti već zauzeti. Situacija je malo nepovoljna po mene, jer uvek ona gleda meni u leđa (istina je da me verovatno nikada nije ni pogledala hahahah), umesto da je obratno. Ali šta je tu je, moram da se prilagođavam situaciji. Kada dođe odmor, ako ostane u amfiteatru, obično nađem idealno mesto sa razgovor sa mojom ekipicom, tako da mogu da je čuvam pogledom. Ljudi ona je toliko jedno slatko biće. Dođe mi da je zagrlim i nikada ne puštam, nikada! Zaista, nekako ona kao da mi unese radost u život kada je vidim, jer sumorni, iscrpljujuci sati koje provedem na fakultetu isisavaju mi enegriju kao komarac koji vam pije krv dok ne napoji svoj lopovski stomak. Bog će da ti sudi komarcu što nam krades krvi! Ali kada vidim njeno malo lice, sva je mala, pa samim tim ima i malu glavu, bude mi mnogo lakše da podnesem sve teškoće koje mi obrazovna ustanova priredi. Iskreno rečeno, pored svih kvazi "riba" na faksu, koje su opšte priznate kao takve, zaista mi je drago što nju ne stavljaju u taj isti, žalosni koš. Bar je ja ne stavljam tamo. Ona je iznad svih njih. Pa ljudi, što ne kažete da sam zaboravio da je opišem!? Tjee, sada slušajte, i poverujte ako možete. Visoka je 160 možda, braon kosa, oči zelene, ima ruke, noge.. hahaha šalim se. Zaista, iako donekle nižeg rasta, to joj ne smeta da bude jedina devojka čiji me je sjaj u oku odmah, na prvu loptu privukao. Njena kosa, boje najskladnijeg kestena, pada preko njenih malih oblih obraza kao najfinija svila, ostavljajući tako njeno nestvarno lepo lice vidljivo, na moju, i radost celoga sveta. Kada sedi, a kosa joj kupa mala ramena, sve to izgleda kao neki san. Odaje utisak velike dame zaista. A tek oči, jao prijateljo moji. Sav sam se naježio dok uopšte i razmišljam o njima. Ali ne, to nisu oči. To su dva sveta zelena, dva velika reflektora, u kojima se ogleda čitava lepota njene duše, i njenog velikog srca. Osmeh, iako se ne smeje prečesto, najčešće je simpaticno spontan, ali onako prelepo spontan da ne ostavlja ravnodušnim. Kad se nasmeje, jedino sto pomislim je da zelim da je zasmejavam stalno, ne bi li mi pruzila to zadovoljstvo neprocenjive vrednosti. Uzivam da gledam kako se smeje, pored svih muka koje fakultet nosi. Mnogo volim kada vidim kako užurbano dolazi na fakultet, kasneći ko zna iz kojih razloga. Nisam imao bliskog kontatka sa njom, uživo. Jednom sam komentarisao na fejsbuku na neku njenu objavu u grupi fakulteta, i to je bilo to. Jadan sam, znam hahahahaha. Međutim, danas se to promenilo. Bio sam ranom zorom na uvidu u rad iz matematike, matematicke analize 1 preciznije, nakon što sam elegantno poljubio vrata prolaza na kolokvijum sa moja minimalna i bedna 2 poena, kada sam ispred video dve koleginice (imam koleginice, kako sam mator;(( ). Stao sam sa njima malo da popričam, šalili smo se, smejali, kada je naišla ona. Jedna od te dve koleginice je bila iz njene grupe. Pitala nas je gde je uvid u radove, i ja sam joj kao iz topa ljubazno odgovorio. Iskreno da vam kažem, ta dva poena mi vise nisu bila važna ni najmanje. Vratila se nakon nekoliko minuta, i pridružila nam se, zajedno sa još dvoje studenata koji su tu stigli nešto ranije. Počeli smo priču svi zajedno, nastavili sa šalama, bilo je baš interesantno zaista. Došlo je vreme da konsultacije počnu, i mislio sam da je to kraj našeg kratkog ali meni veoma prijatnog druženja. Opustilo me je njeni društvo, nisam više mislio o mathematics. Svi su išli na njih, konsultacije, osim mene i, na moju radost, nje. Krenuli smo zajedno dole, i usput, iako je put bio relativno kratak, baš lepo popričali. Tako sam saznao da svira flautu. Trebalo mi je malo vremena da skapiram kako flauta tačno izgleda (to da bismo više pričali hehe) (šalim se nisam znao kako izgleda), ali uspela je na kraju da mi objasni, pantomimom. I moram vam priznati odličan je pantomimičar! Zamišljam je, kako ovu hladnu tišinu svojim umećem sa lakoćom pretvara u čarobnu melodiju, koja putujući vetrom dolazi do moga uva, izmamljujući mi osmeh na lice. Mislim da sam našao novi sinonim za flautu. Da, sigurno jesam.
Mikašist
Ulice Beograda
23. новембар 2015.
Prati znakove, i na putu, i pored njega..
Jedino što su mi rekli bilo je: ,,Idi sine do Zemuna, ništa se nije desilo, samo smo otac tvoj i ja malo umorni. Nemoj do kasno, večera će ti biti na stolu”. Zamislio sam se. Ali nisam ovome pridavao veliki značaj. Pomislio sam da je u pitanju loša finansijska situacija, jer smo bili zaduženi do grla. Jedino mi je bilo žao sto nisam nikako mogao da im pomognem. Sada kad razmisljam, možda sam i mogao, da sam se angažovao. Kasnije, kada je sve bilo gotovo, saznao sam da je otac tog dana dobio otkaz, i da su mu dali svega dva dana da nađe novi posao. Ali meni je Zemun bio na prvom mestu. Sa jedne strane, mama mi je kasnije rekla da je dobro što je bilo tako, što sam svoje vreme maksimalno koristio. Otišao sam do Zemuna. Vreme, ljudi moji, nikada lepse nije bilo. Dvadeset I pet stepeni celzijusovih, sunčano, bez ijednog oblaka na vidiku. Šta čovek više poželeti može. Možete misliti kako sam se tada osećao. Sunce se presijavalo na površini Dunava. Ljudi moji, zaista, kakav dan! Morao sam to da ponovim, jer stvarno, ovo je bio dan za koji bih menjao čitav svoj život. Odlučio sam da se prošetam malo duže nego obično, jer, razumete, moralo se ovo vreme iskoristiti maksimalno. Otišao sam do nekih mesta gde nikada ranije nisam bio. Čarobna mesta sam obišao, verujte mi na reč. Pošao sam, potom, do mog prestola, mog drveta. Došao sam tamo i, po prvi put u životu, bio iskreno iznenađen. Šta da vam kažem?! Verujte, mene inače skoro nikad ništa ne može iznenaditi. Na mom mestu je, ni manje ni više, ležala neka devojka. Devojka, ej! Pomislio sam da je ovo katastrofa, da bi mi ovakav dan mogla uništiti pripadnica lepšeg pola, kako ih zovu, ne znam ni sam zašto. Prišao sam joj i rekao da je to mesto moje i da samo ja tu mogu da ležim. Pogledala me je i prasnula u smeh. Zamislite, ona se meni smejala. Meni niko ne sme da se smeje na mojoj teritoriji!. Razmišljao sam da li da odem I vratim se kasnije, kada ona bude otišla. Ne, rekao sam sebi, i legao pored nje, pritom je gurajući sto sam više mogao, da bih joj dao do znanja da je to mesto samo moje.
Ona se ponovo nasmejala. Bila je prilično lepa, moram da bude iskren sa Vama. Prvo smo ležali nepomično nekoliko minuta, da bih je na kraju ja zapitao otkud ona ovde. Odgovorila mi je da je došla na odmor iz Norveške (znate, nikada nisam bio ljubitelj skandinavskih zemalja), da tamo živi kod tetke, a da su joj roditelji ovde. Priča nas je ponela, I mrak je pao. Bilo je vreme da krenem. Razmenili smo brojeve telefona. Pitao sam je da li bi želela da je ispratim do kuće. Odbila me je, pošto je živela na svega pet minuta odatle. Dogovorili smo se da se sutra nađemo na istom mestu, a da ćemo vreme naknadno dogovoriti putem telefona. Ne znam zašto, ali nisam bio sav svoj tada ako mi verujete. Mislim da sam se tada zaljubio. I bio sam neobično nasmejan. Ljudi su me čudno gledali, kao da nešto sa mnom nije u redu. Zašto ljudima smeta moj smešak od uva do uva, pitam ja vas? Ni njima niko ne brani da se smeju. Zdravo je smejati se. Smejte se dok možete, to vam je moj savet. Seo sam na autobus, I razmišljao o tom danu. Sve je bilo idealno. Čak me ni kontrola „Bus Plusa“ nije mogla sprečiti da ostanem najsrećniji covek na svetu. Mislim da to dovoljno govori o količini sreće koju sam tada osećao. Primetio sam da nije bilo ptičice tog dana. Možda se uplašila nezvanog gosta, te je pobegla. Rekao sam sebi da ću pitati sutra Norvežanku da li je kojim slučajem primetila. Kada sam došao kući, sav sijajući od sreće, moji roditelji nisu bili tu. Večera je, kao sto je i rečeno, bila na stolu. Pita sa sirom I pečenje. Rečima Vam ne mogu opisati svoju ljubav prema pečenju. Pa ovom danu nikad kraja, pomislio sam. Sve lepse od lepseg, bila je moja sledeća misao. Kada su moji roditelji došli, čuo sam to. Čuo sam, po maminom plaču. Ustao sam, da bih video u čemu je problem, zašto moja mama plače. Ona je, istini za volju, često plakala. Obicno bi je i najmanje sitnice naterale da pusti suzu iz svojih nebesko plavih očiju. Ona je radila kao medicinska sestra, u Urgentnom centru. Video sam beli mantil okačen o ofinger (nikada ga nisam voleo, štaviše, prezirao sam ga), pa sam znao da nije bila na poslu. Nekada bi plakala kada bi se vratila sa posla. Teško joj je padalo da gleda sve te ljude, razumeo sam je. Razumem je i dan-danas. Ja sam za nju bio ceo svet. Na svet sam došao kao prevremeno rođena beba, i bilo je pitanje da li ću uopšte preživeti. Moja mama je sve vreme dok sam bio u inkubatoru provodila pored mene, dok je moj otac radio. Čak je i padala u nesvest jer nije ništa jela, samo da bi ostala pored svog sina jedinca. Nije želela da posle mene ima više dece, kao ni moj otac. Činilo mi se da sam je ja dovoljno namučio. Ne mislim da sam ja tome kriv, nego cela ta situacija nakon mog rođenja je učinila da je moja mama postala tako osetljiva, i ne verujem da je bila sposobna da prođe kroz sve to ponovo. Ja sam se svojski trudio da budem dobar sin, sin čije će ime izgovarati pred koleginicama sijajući od ponosa. Ne znam da li sam uspeo to da joj podarim. Nadam se da jesam. Iskreno, voleo bih da je tako. Ona je to zaslužila.
Otac je odmah otišao na spavanje. Nije mi se ni javio. Navikao sam na to. Uvek je bio šrkt po pitanju emocija. Znam da me voleo, znam da me i danas voli. Volim i ja njega, to ne mogu da poreknem. Kada sam bio mlađi, bili smo mnogo bliskiji. Nisam se odvajao od njega. Ali, kako je vreme prolazilo, otuđili smo se. Kako zbog moje škole, tako zbog njegovog posla. Vozio je šleper, crveni. Kako sam ja rastao, a tako i moje potrebe, otac je morao da nađe drugi posao. Radio je po ceo dan, da bih ja imao sve. Navikao sam da ga zovem otac. On je to voleo. Izraz tata je za njega bio prihvatljiv, a za „ćale“ mi je sledovao pogled preko ramena. Dobar je čovek moj tata, uprkos svemu, verujte mi.
Pitao sam mamu šta se desilo, zašto plače. Rekla mi je da ne želi da me opterećuje njihovim problemima, kada već imam dovoljno svojih. Rekao sam joj da moze slobodno sve da mi kaze ako nekako mogu da pomognem. Zahvalila mi se sto sam pažljiv, i otišla na spavanje i ona. Ostao sam sam sa svojim mislima. Kasnije, kada je sve bilo gotovo, saznao sam da je otac tog dana dobio otkaz, i da su mu dali svega dva dana otkaznog roka.
Sutradan, probudio me je alarm. Ustao sam, raspremio krevet, oprao zube, ruke, umio se. Na brzinu sam spremio doručak, da ne odem gladan u školu. Znate, moja mama nije volela da idem gladan u školu. Kada sam izašao iz kuće, i već stigao do kapije, setio sam da sam zaboravio da izvučem ključ iz brave. To mi se nikada ne dešava, ali eto, desilo se ovog puta. Razmišljao sam da ga ostavim tamo, da vidim da l' će neko da me opljačka. Baš kada sam bio na ivici da se odlučim na tako nešto, užasan zvuk me je trgnuo iz razmišljanja. Okrenuo sam se, i zaplakao od smeha. Zalutali gavran se „zakucao“ u prozor moje sobe. Glupa ptičurina - pomislio sam. Autobus mi je pobegao, pa sam morao da se oslonim na svoju kondiciju. Voleo sam da šetam, mada, tada je moja brzina morala da ispliva na površinu da bih stigao na vreme. Uprkos žurbi, nikada ulicu nisam prelazio na crveno svetlo. Isključivo sam to radio kada mi se ukaže zeleni pešak, pa makar ulica bila pusta. Dan u školi mi je prošao, pa, slobodno mogu reći kao i svaki drugi. U mojoj skoli nikada se nista nije radilo. U školi je obično bilo nas pet (u najboljem slucaju sedam) đaka, i profesorima bi padnao mrak na oči kada bi nas videli. Tako je bilo iz dana u dan. Jedva sam čekao da se škola završi tog dana, razume se, da bi mogao da posetim kej, i svoju novu ljubav. Da, mislim da sam se tada zaljubio. Prvi put sam osetio tako nešto, neki čudan osećaj u stomaku, kao leptirići da su bili u istom. Zvono je oznacilo kraj poslednjeg ćasa, na moju ogromnu radost, verujte. Napokon sam bio slobodan. Slobodan, kao konj na livadi, što bi rekla mama. Javio sam drugarici (još uvek smo na tom stepenu), da se dogovor pomera za pola sata napred, ako se ona slaže. Hteo sam da joj kupim poklon, da je iznenadim. Pošto je Norvežanka, odlučio sam da joj kupim cd sa kompozicijama Edvarda Griga. Možete li poverovati da ni dan danas ne znam kako sam se toga dosetio. Pomislio sam tada da bi to moglo da joj bude simpatično. Cveće i čokolada su vec bili davno prošlo vreme. Znao sam za jednu malu prodavnicu diskova, koja je bila blizu, dovoljno blizu da stignem na vreme. Bacio sam se u razmišljanje. Da li je ona stvarno ljubav mog zivota? Jasno Vam je, u pitanju su klinačka razmišljanja. Možda je ovo sve samo varka. Mozda se ja njoj ni ne dopadam. Ta misao me je plašila, Boga pitajte zašto. Dugo sam bio razmišljao o tome, da umalo nisam zaboravio gde sam se uputio. Znate, ne događa mi se često da tako odlutam u mislima. Obično gledam šta se nalazi oko mene, zgrade, kuce, parkove, kao kada sam šetao sa tatom. Ali, to nije bio slučaj ovog puta. Poslednje čega se sećam je maglovit prestravljeni pogled poznatog oka, i jarko crvene boje. Znam da nije hteo.
Evo me danas, praćen zvukom točkića, na mestu gde je moja noga ostavila svoj poslednji trag. Tačnije, obe moje noge.