Ta divna melodija, smiruje me, dovodi me do suza i gasi mi telo, pušta ga u ler, neki potsvesni trans dok se ja smirujem. Sav taj bes i mržnja polako se spiraju s' mene dok ja pokušavam da zaustavim novi napad nekontrolisanih pokreta i bezosećajne, neopisive energije koja izbija iz mene i želi da uništi sve što je u okolini. Ako pokušam da se smirim, mogu, ali osećaj je još gori, energija još jače dolazi ovog puta, u udarima, osciluju smirenje i bes, plešu međusobno u igri smrti gde samo jedan sme opstati, ovoga puta. Ako se smirujem, a bes je i dalje tu, imam osećaj kao da sam neko drugi, kao da se samo pravim i glumim, da krijem istinu, vrebam u mraku sa ogromnim osmehom na licu, spreman da napadnem svoju sledeću žrtvu čim napravi svoj pogrešan, poslednji korak. To je toliko urezano da, iako se smirujem, imam osecaj da je smirenje samo površno, da je na mom licu smireno, dok mi glava pulsira i pokušava da zaustavi tikove, grčenje i želju tela da se kreće, maše, udari šta god može.
Ta divna melodija. Smiruje. Vraća teške misli u dubinu, vraća ih u fioku, govori im da će biti prilika kada će biti pozvane na delo. Da, to bih i želeo, da iskoristim tu energiju, želju za lovom, ali ne ovog puta. Ovog puta će bes da sedne, a smirenost može plesati sama uz prijatne zvuke koji dopiru do mog mozga. Nije uvek isto, nije uvek isti početak, niti isti kraj. Nije uvek ista melodija, isti zvuk koji me naglo "cimne" i počne da smiruje. Nije uvek rešavanje problema hitro. Ponekad traje par minuta, ponekad satima, nikad se ne zna. Možda traje ceo život, samo što ne želim priznati da je ovo sve gluma, i da ja sve ovo vreme čekam, samo čekam da svi naprave svoj pogrešan, poslednji korak, pre nego što ja napravim svoj.
Er Golb
Нема коментара:
Постави коментар